Mater ste ženske izbirčne!!! KRAVE!!!
Če vam ni vsega za brat idite dalje od “”Dakle da rezoniramo.””
Bio je petak. Ujutro sam odigrala partiju tenisa, točnije učila sam igrati tenis, i mogu vam reći da nije teško kako sam zamišljala. Popodne sam odradila sat aerobika. Stvarno sam ponosna na sebe. Još kad se kilogrami istope… ne znam gdje će mi biti kraj.
Tog popodneva su me sve moje prije nazvale da ‘zabrijemo’ negdje vani, jer im je dosta sjedenja u kući. Svaki petak se dogovorimo, ali kad zasjednemo pred TV, svaki dogovor propadne.
Dogovorile smo se da izađemo ranije kako se ne bi predomislile. Moje prije za ‘brijačinu’ su mahom cure, jedna je na zadnjoj godini farmacije, druga, koju od milja zovem plavuša (to mi je najprija), radi u jednoj firmi, treća radi u jednoj drugoj velikoj firmi, rastavljena je i ima klinku. Ima ih još, no sve su uglavnom mlađe od mene, jer ove mojih godina već odavno ne izlaze. Iako imam 36 godina, ipak se ne osjećam tako starom.
Da ne duljim, počela sam se sređivati za izlazak, a to mi je najgori dio priče. Kada se trebam obući, nikada ne znam što da nabacim na sebe. Zapravo nisam komplicirana, nego trenutno nisam zadovoljna izborom u ormaru. Nikako da skupim lovu za jedan dobar šoping. I najčešće tada izgubim volju za izlaskom.
No dobro, ovoga puta nije bilo way out, nego sam morala osmisliti imidž. Budući da je dogovor bio da se nakon cuge ide u OTV, jer je tamo neki party, nisam se mučila s oblačenjem. Za takav izlazak moraš biti odjeven kao da ideš na Sljeme. Komotne hlače, tenisice, majica kratkih rukava i ruksak za stvari. I tako, krenule smo na cugu, ali gdje?
U Baobabu je bila gužva, sve puno nekih macho tipova sumnjive biografije i žena s istim frizurama i plavim pramenovima. Svi su mi izgledali kao da ih je netko klonirao. Pobjegle smo brzinom svjetlosti. Odlučile smo otići negdje prema gradu, u neki kafić da možemo mirno razgovarati, ali u 11 sati već je sve bilo zatvoreno.
Eto nam metropole! Nemoreš bilivit! Radila je Tantra, ali molim vas lipo, ne bi nas ovako obučene pustili unutra, a i mi bi se glupo osjećale među svim onim Fendi torbicama i remenima, štiklicama i čizmama, dugim kosama, osebujnim dekolteima i nakvarcanim tenovima.
Pa mi ipak idemo na party u OTV. Tu bi moje lijepe bijele čizme postale smeđe od smeća i blata po podu, moja frizura i odjeća natopile bi se dimom, a ne znam ni gdje bi ostavila svoju Diorovu torbicu, a i bundicu od zeca nemam gdje ostaviti. Znate, njihova mi garderoba ne djeluje sigurno. Čim bi se skinula, na moj zavidni dekolte (četvorka je u pitanju) odmah bi se prilijepio neki sumnjivi tip na ‘bombončiću’, koji je u filmu ‘vodimo ljubav sa svim i svakim’, i slinio dok mu iz usta bazdi po pivu.
A WC? Ne daj Bože da ti zatreba! Do njega putuješ sat vremena, a kad stigneš, trebaju ti one ribarske čizme da dođeš do školjke koja je uvijek zatrpana papirima i govnima.
Dakle, mi smo se sredile adekvatno mjestu izlaska. Imamo tenisice da nas ništa ne žulja i da možemo gacati po smeću bez grižnje savjesti, majice kratkih rukava da nam nije vruće, ruksake sa svim stvarima da ih stavimo na leđa, a jakne ćemo ostaviti u autu.
Dekolte maksimalno skrivamo da nam neki udvarač ne bi dosađivao. Tako sređene, spremne smo za OTV. Inače, ja osobno prezirem to mjesto upravo zbog toga jer se tamo osjećam loše. Draže bi mi bilo vidit sve one face iz Baobaba i Tantre, nego ovo što sam vidjela u OTV-u – tu vladaju zombiji.
Od one gužve koja je inače znala biti na ulazu nije bilo ni ‘g’, iako je već bila ponoć. Ušle smo kao gospođe, nije bilo čekanja na zimi, nije bilo naguravnja i onih groznih redara koji te tjeraju u red i viču: “Drž’ liniju, stoko!” A unutra… koma! Malo ljudi, atmosfera nikakva. Stale smo u kut i popile piće (jedno od onih šest što se nude) i malo buljarile.
Ove moje prije nemaju momke i strašno su nesretne, ustvari jedna ima i to šest godina malđega od sebe. U zafrkanciji joj savjetujemo da stane ispred osnovne škole, uhvati nekog osmaša i odmah krene s odgojem. Nije to ništa ozbiljno, samo ludi seks. Kad već nema ozbiljnog muškarca, neka ima neozbiljnog za seks. To je sasvim u redu. Ova druga je već luda od nedostatka seksa, ali ona hoće nekog normalnog tipa. Treća momentalno ne želi ni jednog, jer se jednog tek oslobodila.
I na kraju ostajem ja koja imam svojeg, više ili manje sjebanog, muškarca, ali gledajući ove muškarce oko sebe, mogu vam reći da sam još uvijek zadovoljna. Na partyjima se definitivno ne može uhvatiti neki normalan muškarac, koji miriše i ima Orbit u ustima. Ne mora biti ljepotan, ali da je barem šarmantan. Vjerojatno sam ostarila, pa su mi kriteriji malo porasli. Ali cure mi potvrđuju da to nema veze s godinama, nestašica je pravih muškaraca.
Dakle da rezoniramo.
Imaš muškarce koji dolaze u Tantru ili Baobab s pilama i novcima sumnjivog podrijetla. Često nose crnu odjeću marke D&G i Versus (jeftinije inačice dizajnerske obleke) i cipelama Paciotti (njihov zaštitni znak). Nabildani su i imaju uske majice da se bolje vidi raskoš mišića. S njima je razgovor čista avantura. Poslije možda završiš na stolu u nekoj birtiji uz zvuke bosanskih i srpskih narodnjaka.
Drugi tip muškarca koji se kod nas nudi su sportaši, točnije nogometaši (drugi sportaši žive više-manje uobičajenim životom). Ako nisi neka potencijalna misica zavidnih proporcija, nemaš što tu tražiti. Mi tu nemamo nikakve šanse jer smo za njih prestare, a i proporcije nam nisu adekvatne. Pretežno su ružni i nemaju stila, imaju samo para. Ali ako imaš sve kriterije koje oni traže, sve što trebaš je zatvoriti oči kad se seksaš, misliti na Brada Pitta i trošiti njihov novac.
Treća skupina su ovi koji pohode partyje, oni su uglavnom siromašni, žicaju za piće, prijevoz, vole ‘bombončiće’, smrde po znoju i bazde po pivu. Često su dosadni i gnjave. Od njih nemaš nikakve koristi.
I četvrta skupina su ovi kao normalni muškarci, studenti s nejasnom perspektivom, muškarci koji rade (uglavnom su oženjeni), sportaši koji nisu nogometaši i umjetnici.
Pa, moje dame, birajte!
P.S.
Još jedan propali petak, pravog muškarca nigdje na vidiku. Idući put idemo na after work party.
Danijela Dvornik
07.11.2003.
